Udruženje građana italijanskog porijekla “Rino Zandonai” Tuzla je nazvano po trentinskom humanisti imenom Rino Zandoai.

Rino nije volio pričati o sebi ili o svojoj porodici. Ipak je dopuštao da se naslute ti snažni osjećaji, koje je ljubomorno čuvao, i koji su određivali njegovo ponašanje, i koje je prenosio u svoj svakodnevni rad, pa i na osobe koje je sretao, posebno osobe u teškočama. Rođen je 28. juna 1949. godine u Pedersanu, opština Villa Lagarina. Bio je četvrti od devetoro braće. Rano je ostao bez oca, a briga o porodici pala je na majku. Bile su to teške godine za Rina.

Poslije osnovne škole pohađao je gimnaziju kod Komboniana, crkvenog reda koji je studente pripremao za svećenike ili misionare. Nije to bio put života koji je očekivao, pa je napustio gimnaziju prije mature i privatno položio ispite u pravnoj školi. Godine 1971. je emigrirao u Liez, u Belgiju. Odmah po diplomiranju stekao je prvo radno iskustvo u Roveretu. Otišao je dalje u Liez, gdje je živio njegov stric, a tamo se dobro snašao. Zahvaljujući poznavanju francuskog jezika upisao se na listu nastavnika italijanskog jezika u inozemstvu. Oko 19 godina podučavao je djecu emigranata u Liezu. Ubrzo je postao sindakalni vođa, u trenutku u kom su se nastavnici u inozemstvu borili za kolektivni radni ugovor. S velikom hrabrosću je organizovao ekskurzije za grupe od 200 do 250 učenika, preuzimajući na sebe svu odgovornost. Nikada nije prestao da podučava, a smatrao je da su kontakti sa učenicima i njihovim porodicama glavni zadatak. Za svu tu velikodušnost nije uvijek dobijao adekvatna priznanja. Ali to ga nije obeshrabrilo da prati onaj put koji je smatrao pravilnim za svoje učenike. Učestvovao je kao sindikalni delegat na Prvoj nacionalnoj konferenciji emigranata održanoj u Rimu 1975. godine. Bio je član udruženja Trentini nel mondo u Liezu i Unaie Belgije.
                                     
Godine 1990. pozvan je da upravlja udruženjem Trentini nel mondo, zamjenivši Rodolfo Abrama. Iz Belgije, gdje se već bio oženio i dobio 2 čerke, Lauru i Deboru, vratio se u Pedersano. Asocijacija Trentini nel Mondo je već bila rasprostranjena po svijetu, a oslanjala se samo na direktora i jednu stalno zaposlenu osobu. Bile su to godine promjena. Autonomna Provincija Trento se zalaže za realizaciju projekata solidarnosti i razvoj saradnje sa klubovima u Latinskoj Americi -  Argentini i Bosni i Hercegovini. Bio je to napredak u kvaliteti rada i početka perioda stalnog rasta udruženja. Sa rastom broja aktivnosti rastla je i potreba da se pojačaju veze sa sličnim asocijacijacijama i klubovima. Bilo je neophodno uspostaviti odnose sa udruženjima i institucijama u zemljama u kojima su radila  trentinska udruženja ili klubovi. Broj udruženja i federacija je rastao i dostigao broj od 252. I struktura asocijacije se morala prilagoditi potencijalnim novim zahtjevima i zadacima. U udruženju Trentini nel  Mondo uloga direktora je centralna zato što predstavlja kontinuitet, stalnu tačku koordinacije djelovanja. I Rino je svoju ulogu živio potpuno, žrtvujući se preko svake mjere. Prisutan na sjednicama udruženja, na manifestacijama udruženja u cijelome svijetu, na projektovanju zadataka, na seminarima ili proslavama, u školama koje su promovirale istraživanja istorije Trentina , u ministarstvu za probleme boravka i državljanstva, vedar zabavljać i katalizator interesovanja.

Za vrijeme rata u zemljama bivše Jugoslavije bezbroj puta je putovao u prilikama u kojima je bio u stvarnoj i teškoj opasnosti po život, da bi donio najvažnije potrepštine, naročito ljekove, našim zajednicama. Veliku pažnju je posvetio i izbjeglicama iz tog rata, i od 2002. povratnicima iz Argentine koji su izgubi sve tokom velike ekonomske krize. Pod njegovom upravom Trentini nel Mondo je bila među osnivačima ATAS-a (Udruženje Trentina prihvat stranaca) gdje je prihvatio mjesto dopredsjednika. Nikada nije napustio svoju misiju nastavnika, osiguravajući svoju prisutnost u školama koje su promovirale istraživanja o trentinskoj emigraciji. Snažno je poticao učenje italijanskog jezika, i nalazio mogućnosti da se kursevi jezika odvijaju u kontinuitetu.

Poznavao je hiljade osoba i sve predsjednike udruženja i federacija udruženja. Oslovljavao je svakoga sa ti , ugađao je svakome i bio je zaljubljen u udruženje. Patio je svaki put kada su neosnovane kritike ugrožavale prestiž. Svjestan svoje uloge, borio se da Udruženje dobije priznanja za koja je smatrao da zaslužuje, nikada za sebe. Bio je staložen i nije želio da istiće svoju službu i platu za tu istu službu, platu koja je uvijek bila skromna u odnosu na uloženi trud.

Ostavio je ogromnu prazninu u porodici, u Udruženju, u trentinskoj zajednici i kod prijatelja. Ostavlja u nasljedstvo prijateljstva, veze solidarnosti, pokrenute i nezavršene projekte. Biće nemoguće ponovo sastaviti sve djeliće njegovih odnosa i poznanstava. Mnoga pitanja će ostati bez odgovora, mnogi sastanci anulirani, ali nasljedstvo se ne gubi. Tuzla je dala doprinos nezaboravu humaniste Rine, i odabrala njegovo ime za ime udruženja.

U Tuzli je boravio više puta. Došao je na otvaranje prostorija udruženja u Miladijama. Prostor je otvorio u društvu načelnika općine Jasmina Imamovića. Dolazio na značajne skupove i sastanke, učestvovao u radu Skupštine udruženja 2010. godine, i na sve načine ostavio vidljiv trag svog humanitarnog djelovanja.

To je Rino Zandonai.

Tekst preveo sa italijanskog Dragan Vasilj.